Fasana, ISTRIA 
“Dobro jutro Lilibeth, dobro jutro Kira, kako ste? Zašto mašete repom?“
„Dobro jutro Mario, dobro, čak vrlo dobro danas. Znaš li da je jutros Lilibeth dobila vrlo veliku kost na dar i podijelila je sa mnom? Želiš li ju vidjeti?“ – odgovara Kira
„Prava si sretnica, Lilibeth. Pokušao sam pojasniti onima koje još uvijek zovemo ‘vlasnicima’ da su danas trebali ostati malo duže sa mnom, voditi me na more, maziti me, ukratko: sve ono za što smo mi psi rođeni, zar ne?
Kad ipak ništa: otišli su govoreći mi slatkim glasom da će se brzo vratiti. Istina je da imamo osjećaj vremena drugačiji od ljudskih bića, ali ja sam ih skužio, znaš? Vratit će se tek navečer, a ja ne znam s kim da se igram“
„Hej, Mario“ – reče Lilibeth – „Ne brini. Pitat ćemo moju ‘obitelj’ – nikad ih nisam zvala ‘vlasnicima’, ne volim baš taj izraz!’- možeš li i ti s nama na more.
DANAS JE 26. KOLOVOZA I TO JE NAŠ DAN.
Nismo mi to odlučili, nego neka Amerikanka, Collene Page, davne 2004. godine, na dan kada joj je obitelj podarila prvo štene. Otad smo postali još važniji. Nevjerojatno, zar ne? Što misliš o tome da napišemo zahvalnicu toj gospođici Page?“
„To bi bilo fantastično, cure, jer ima baš mnogo stvari koje radimo za svoje obitelji: prije svega donosimo radost, ravnotežu, ljubav, upornost, društvo i ne tražimo ništa zauzvrat. Nikada. Zapravo, samo jedno: da te POŠTUJU baš onako kako bi se trebao poštovati svaki član obitelji.
Nositelji smo neospornih i divnih vrijednosti, a kako nam se ponekad uzvraća? Dosadom, nervozom, ponekad i napuštanjem na užarenim i pustim ulicama. Pogotovo ljeti. Nije mi to u redu, nije fer. Ah, i hvala na pozivu. Vrlo rado bih krenuo s vama“
Prošlo je nekoliko minuta i njih dvoje su se vratili.
„Hej, jesi li spreman? Naravno da su rekli da možeš krenuti s nama. Ići ćemo na plažu pod suncobran i bit će divno. Znate li da postoje turistička naselja koja mogu zadovoljiti svaku našu potrebu? Zato ponesite kupaći kostim i kremu za sunce, a za ostalo će se pobrinuti oni. Tako smo sretni!“
„Ne znam kako da vam se zahvalim. Ali kako da obavijestim svoje ‘vlasnike’?
Brinut će se kad se vrate i vide da me nema!“
„Znaš što, Mario?“ – ozbiljno upita Lilibeth – „Po mom mišljenju, moraš ih naučiti važnu lekciju: psi se ne napuštaju na ovaj način, čak i ako ih ostavljate u njihovom domu. Možemo razumjeti kada je to zbog posla, ali ne i kada je iz hira. Da je bar prvi put da su to uradili. I razmisli malo: danas je naš dan pa možemo raditi što želimo, zar ne?“
Zamišljeni Mario započne pripremati ruksak sretan, ali u isto vrijeme i nostalgičan. Onda ugleda pored zdjele prazan list papira – mora da je jutros ispao mom ‘vlasniku’ – te umoči šape u vodu i započne pisati. Riječi je malo, ali vode točno do točke
„Bok! Ako me ne nađete, ne brinite. Otišao sam na plažu s Lilibethinom obitelji. Vratit ću se uskoro, ali morate mi nešto obećati čim me ponovno vidite: NEĆETE ME VIŠE OSTAVLJATI SAMOGA LJETI, JER ČAK I AKO NE MOGU ZALAJATI, MOGU PATITI, A VI TO MOŽDA NIKAD NISTE UZELI U OBZIR. JA VAS VOLIM ALI TREBAM VAS I VAŠU LJUBAV ZAUZVRAT. SAMO TO. NADAM SE DA NIJE PREVIŠE. VAŠ MARIO“.
Zamišljeni Mario započne pripremati ruksak sretan, ali u isto vrijeme i nostalgičan. Onda ugleda pored zdjele prazan list papira – mora da je jutros ispao mom ‘vlasniku’ – te umoči šape u vodu i započne pisati. Riječi je malo, ali vode točno do točke
„Ah, kako lijep život…:”, pomisliše svi troje.
